Posjeta vojnom objektu D-0 ARC u Konjicu
https://centar-fortis.org/index.php/de/component/content/article/34-vijesti/85-posjeta-vojnom-objektu-d-0-arc-u-konjicu.html#sigProGalleriae6849ebc20
Obići objekat ARC, lično i uživo, nešto je sasvim novo i drugačije. Kolika je ovo tajna bila u prošlom sistemu govori i podatak da je u toku radova iskopano preko 20 hiljada kubika materijala, a da niko nije znao šta se događa i gdje je sklonjena tolika zemlja.
Izgradnja objekta je trajala od marta 1953. do 1. septembra 1979. godine.Osnovna namjena objekta D-0 je bila da prihvati, smjesti i zaštiti Štab Vrhovne komande, uži dio Predsjedništva i Vlade Jugoslavije. Objekat se nalazi ispod zemlje a najdublja tačka je 280 metara i trenutno pripada Ministarstvu odbrane FBiH i samo uz odobrenje nadležnih u Ministarstvu može se posjetiti.
Više slika možete pogledati u GALERIJI.
NEŠTO VIŠE O „BUNKERU“
U samom gradu Konjicu, na prostoru lokaliteta bivše namjenske industrije „IGMAN“ KONJIC, na desnoj obali rijeke Neretve, nalaze se tri kamuflažne zgrade za ulazak u predmetni objekat izgrađen u unutrašnjosti brda, iznad kojeg se nalazi planina Zlatar.
Objekat nosi naziv ARC, a što vojničkim rječnikom izražava „ARMIJSKU REZERVNU KOMANDU“.
Objekat se sastoji iz tri djela:
1. Vanjski dio (nadzemni) koji čine tri zgrade, nalik na vikendice, a koje prvenstveno služe za kamuflažu za tri ulaza u objekat,
2. Tuneli koji povezuju vanjski i štićeni dio objekta i ujedno imaju funkciju da amortizuju nuklearni udar,
3. Štičeni dio objekta (štićen klimom i drugim sistemima) gdje je ukupno ugrađen 21 sistem i koji svi skupa čine režim rada i tehničkog održavanja objekta.
Svi ovi sistemi su i danas u funkciji.
Zgrada br.1 ujedno bi bila i nadzemna rezidencija Josipa Broza Tita.
Zgrada br.2 služila bi za smještaj ljudstva koje bi fizički obezbjeđivalo ovaj objekat.
Zgrada br.3 služila bi za smještaj ljudstva koje tehnički brine o objektu.
Osnovna namjena objekta D-0 je bila da prihvati, smjesti i zaštiti Štab Vrhovne komande, uži dio Predsjedništva i Vlade Jugoslavije, da im obezbijedi optimalne uslove za rad, rukovođenje i komandovanje zemljom na neodređeno vrijeme u kriznim situacijama i u slučaju od opasnosti nuklearnog napada na Jugoslaviju.
Izgradnja objekta započela je u martu 1953.godine, odlukom vojnog vrha bivše Jugoslovenske narodne armije, JNA.
Punih dvadeset i šest (26) godina trajali su radovi na izgradnji ovog objekta u najvećoj tajnosti, tako da ni građani općine Konjic nisu znali da se gradi ovaj objekat u njihovoj neposrednoj blizini.
Objekat „ARC“ je nosio oznaku „NAJSTROŽIJA DRŽAVNA TAJNA“ što samo po sebi govori sa kolikom tajnošću je građen i koliko malo ljudi je znalo za to.
Godine 1979. je objekat zvanično predat na upotrebu I. Posadi bivše JNA koju je sačinjavalo 16 vojnih lica. (po nacionalnom ključu: 9 Srba, 4 Bošnjaka i 3 Hrvata).
Površina radnog prostora u objektu je negdje oko 6.400 kvadratnih metara.
Podatak, da su po funkcionalnoj dužnosti samo četiri (4) generala JNA imala odobrenje za ulazak u ovaj objekat, sam po sebi govori dovoljno.
Naime, odobrenje za ulazak u objekat su imali jedino i isključivo: Načelnik SSNO-a, Načelnik Generalštaba JNA, Načelnik Prve Uprave bezbjednosti i Načelnik veza SSNO.
Kao pomoćni objekti, a u sklopu ovog, su bili objekti na okolnim brdima oko „ARK“-a: Zlatar, Kiser i Borašnica, na kojima su se nalazila radio-relejna čvorišta za prostor cijele bivše Jugoslavije.
Nažalost, pomenuti pomoćni objekti su u toku ratnih godina (1992-1995) uništeni od strane paravojnih srpskih jedinica.
Za izgradnju objekta „ARK“ utrošeno je ČETIRI MILIJARDE i 600 MILIONA (4,600.000$) AMERIČKIH DOLARA i u to vrijeme ovaj objekat je predstavljao treću najveću investiciju JNA u vojne svrhe.
Kapacitet štićenog dijela objekta „ARK“ je da može primiti 350 osoba na neograničeno vrijeme gdje im se omogućava bezbjednost od nuklearnog udara od 25 kilotona, a u istom postoje optimalni uslovi za život i rad sa stalnom temperaturom zraka od 21 do 23 stepena Celzijusa i relativnoj vlažnosti vazduha od 50 do 6o promila.
Objekat se nalazi ispod zemlje, na najdubljoj tački, 280 metara.
Inače, štićeni dio objekta je u obliku potkovice i čini ga 12 funkcionalno povezanih blokova.
Samim tim štićeni dio objekta ima dva ulaza.
Ulazeći u zgradu br.2 prvo se susrećemo sa blokom br.7 koji predstavlja kuhinjsko-trpezarijski blok.
U nastavku slijede blokovi 10 i 11 (sa lijeve, odnosno desne strane hodnika).
U bloku 10 se nalaze cisterne sa naftom i agregati.
Tu su dvije cisterne sa po 25 tona nafte i uz to se nalazi dnevni rezervoar sa 2 tone nafte. (Za jedan sat u objektu je potrebno oko 200 litara nafte).
Tu je sistem za protupožarnu zaštitu sa 10 boca od 24,2 kg halona, koji se automatski aktivira za gašenje u slučaju eventualnog požara.
Tu su i filteri za pročišćavanje grijanja, njih 10 komada besprijekorno čisti, akumulatorska stanica, razvodni ormar za blok 10, agregat marke „Torpedo“ koji služi za rezervno napajanje sredstava veze i za dežurne sijalice koje non-stop gore.
Agregat je od 45 KW.
Tu su 2 agregata za rezervno napajanje objekata od 560 KW, kao i komandne table za 2 agregata.
Auspuh od agregata je precizno omotan čitavom dužinom azbestnim užem.
U bloku 11 se nalazi pitka i tehnička voda za objekat.
Tu su postrojenja za pitku vodu, postrojenja tehničke vode i bazen od 170 kubnih metara vode.
Treba napomenuti da su sva postrojenja i instrumenti ugrađeni u objektu marke „Rade Končar“, „Simens“, „Iskra“.
U bloku 6 se nalazi automatska centrala od 350 brojeva.
Tu je i radio-relejni centar za vojne kote locirane okolo Konjica: Zlatar, Kiser i Borašnicu, preko kojeg se ostvarivala veza sa cijelom bivšom SFRJ.
Nalazi se i Centar za žičane veze, digitalni centar sa teleprinterima T-100, marke „Simens“, smješten u nekoliko prostorija.
U bloku 9 je smještena Centralna klima i radionica za tehničko održavanje objekta.
Tu je i komandna ploča za praćenje pritiska, kompletne garniture alata za tehničko održavanje složene u zidnim ormarićima.
Pored komandne ploče na podu je smješten sistem za praćenje eventualnog nuklearnog udara u objektu.
Tu su smještene i rashladne mašine za osvježavanje zraka u cijelom objektu.
U pomenutom bloku se nalazi i prinudni izlaz iz objekta zatvoren teškim metalnim vratima iza kojih se nalaze čelične stepenice koje izlaze na vojnu kotu „Zlatar“, 170 metara iznad objekta „ARC“.
U bloku 8 su također smješteni uređaji za klimu.
Centralna klima i klima bloka 8 se pale naizmjenično svakih 6 sati.
Imaju 4 ventilatora snage 30 KW.
Na vratašcima za uključivanje i isključivanje nacrtana je šema iza koje se nalaze mnogobrojni prekidači.
Šema jasno i detaljno opisuje njihov način upotrebe.
Tu su i 2 trafo stanice koje se naizmjenično stavljaju u rad.
U posebnom odjeljku (prostorija) nalazi se sistem brizgaljki za rashlađivanje zraka.
Blok 5 je namijenjen za Štabne i konferencijske sale.
U nekoliko Štabnih sala smješteni su vertikalni panoi za čitanje i crtanje karata.
U većoj Štabskoj sali se nalazi upravljački stol za rukovođenje i vezu sa svih 6 bivših Republika SFRJ.
Tu je i kabinet za načelnika Štaba opremljen kabinetskim namještajem i ležajem za odmor i eventualno noćenje od punog drveta.
Zatim slijede dva amfiteatra, veći i manji.
Veći amfiteatar sa polukružnim sjedištima, centralnim stolom sa sjedištima i ozvučenjem kompletnim, se nalazi na najnižoj koti ispod zemlje.
Naime, najniža tačka objekta „ARC“ se nalazi upravo ovdje, a to 280 metara ispod zemlje.
Blok 4 je predviđen za odmor, a sobe su namještene za dvije, odnosno četiri osobe.
U sobama su kreveti (u nekima su i kreveti na sprat), ormari, stolovi i stolice.
Ima preko 100 takvih soba namijenjenih isključivo za spavanje.
Blok 8 predstavlja Predsjednički blok.
Sve spavaone namijenjene za najveći vojni vrh su isto opremljene i iste veličine, a taj dio objekta se nalazi na koti od oko 200 metara ispod zemlje.
Kupatila i WC sa tuš kabinama su prateći objekti uz spavaone.
Desno od njih vode stepenice (oko 30) za kabinete, radne prostorije i spavaone najvećeg političkog vrha sa Predsjednikom države (Josip Broz Tito).
Prvo se ulazi u prostorije sekretara-šefa kabineta, iz tih prostorija u čekaonicu (sala za prijem stranaka) sa dvadesetak sjedišta, a onda se iz nje ulazi u kabinet Predsjednika SFRJ.
Iz kabineta se (opet u obliku potkovice) vraća u spavaću sobu predsjednika Tita, odatle u toalet, kupatilo, hodnik sa plakarima za garderobu i sl., onda slijedi posebna Jovankina soba sa toaletnim ogledalom, stolom i stolicama, a iz nje se može kružno ući u radni kabinet i sobu premijera (Džemal Bijedić je tada bio), a iz njegove prostorije se krug završava i ulazi u prostorije sekretara (pomenute na početku ove rečenice).
Iza ovoga svega su prostorije za čuvanje ratnih planova sa pečatima na vratima koji se skidaju samo u slučaju ratnog stanja ili kako je već planovima predviđeno.
U jednom od ormara bila je smještena velika čelična kasa, čiji se tragovi i danas vide, a koju su odvezli putem nužnog izlaza iz objekta, preko kote „Zlatar“ iznad objekta, pripadnici JNA koji su bili zaposleni u objektu.
Početkom agresije (1992.godine) oni su, zajedno sa materijalima koje su uspjeli izvući, pobjegli na kotu „Zlatar“ gdje ih je čekao helikopter kojim su pobjegli u Beograd i odnijeli taj materijal sa sobom.
Radi se samo o oficirima JNA srpske nacionalnosti, dok su oficiri hrvatske i bošnjačke nacionalnosti ostali i spasili objekat od miniranja koje je bilo isplanirano i već postavljene mine na ključnim tačkama objekta.
Uz ove prostorije se nalaze i prostorije glavnog obavještajca koji je non-stop prisluškivao sve razgovore, bilježio i prenosio nadležnim oficirima.
Upravo zbog izuzetnog strateškog značaja, ratne 1992.godine područje Konjica je bombardovalo 7 aviona bivše JNA.
Na sreću bezuspješno, jer su pripadnici Teritorijalne odbrane iz Konjica oborili 5 aviona.
U bloku br.10 je smještena Dizel električna centrala sa dvije cisterne od po 25 tona, iz kojih se, preko dnevnog rezervoara, napajaju agregati koji se nalaze u drugoj prostoriji i koji služe za alternativno napajanje objekta električnom energijom.
Postoje dva agregata njemačke marke „Piler“, snage 560 KW koji se po prestanku električne energije sa gradske mreže automatski, za 18 sekundi, pale i preuzimaju napajanje objekta.
Objekat „ARC“ pripada trenutno Ministarstvu odbrane FBiH i samo uz odobrenje nadležnih u Ministarstvu može se posjetiti.
Nema nikakve upotrebe niti korištenja objekta za bilo koju svrhu, iako svi instrumenti i mašine u objektu rade kao da se boravi u njemu.
Stalna temperatura zraka, kao što je naprijed navedeno, u cijelom objektu je od 21 do 23 stepena.
JEDNA INTERESANTNA PRIČA:
„Kada sam u martu 1979. godine potpisao svečanu obavezu o čuvanju državne tajne, nisam ni slutio da ću u dubini sebe više od 13 godina morati potiskivati najveću tajnu Jugoslavije. Tajnu koja će mi suštinski ... obilježiti i iz temelja promijeniti život.“ Ovim riječima počeo je svoju priču Šerif Grabovica, penzionisani pukovnik Vojske Federacije BiH, rukovodilac smjene u podzemnom objektu ARK nedaleko od Konjica.
Grabovica je, kao tridesetogodišnji perspektivni vojni policajac bivše JNA, 1979. godine prebačen u podzemni vojni objekt, kojeg su Titovi partizani u bosanskohercegovačkim planinama gradili punih 26 godina.
Više od 3.000 metara kvadratnih suvremenog bunkera duboko u utrobi planine Prenj je u slučaju izbijanja 3. svjetskog rata, nuklearnog prepucavanja istočnog i zapadnog bloka u kojem bi prema mračnim scenarijima Jugoslavija bila kolateralna šteta ili neke treće nepodopštine trebao služiti kao sigurno utočište maršalu i njegovoj sviti.
„Bunker, hvala Bogu, nikad nije poslužio svojoj svrsi mada smo uvijek bili spremni primiti Tita i Vrhovni štab. Trinaest punih godina sam proveo, a da ni supruzi nisam kazao koji objekat osiguravam i šta mi je opis radnog mjesta. Sve što je znala jeste da radim u Konjicu. Doduše, prijateljima i familiji možda i nije bilo zanimljivo čime se bavim, jer nisu ni slutili da, umjesto puške, držim vojni bunker basnoslovne vrijednosti. Za postojanje i namjenu ovog objekta znalo je samo desetak generala u Jugoslaviji i nas 15 koji smo radili na službi bunkera“, kaže Grabovica i tvrdi da nikad nije došao u iskušenje da nekome oda namjenu objekta u koji su građani Jugoslavije odvojili oko 4,5 milijardi američkih dolara.
Pred početak izbijanja proteklog rata u Bosni i Hercegovini Grabovica je, kako kaže, uvidio da JNA više nije vojska čijim se idealima divio. General Milutin Kukanjac, tadašnji zapovjednik 7. armijske oblasti JNA, naredio je u noći između 7. i 8. maja 1992. godine da se uništi objekt ARK. „Uništi sve što ne možeš ponijeti“, glasilo je naređenje koje je trebalo aktivirati 4.500 kilograma trotila koji je već bio postavljen u bunkeru i koji bi ovo sigurnosno čudo i neimarsko umijeće trebalo pretvoriti u obične rupe u brdu.
„Kao rukovodilac objekta otišao sam na Koran na Pale, uzeo eksploziv i postavio ga na strateške tačke u objektu. Prilikom napada Teritorijalne odbrane na kompletan vojni kompleks u Ljutoj svi članovi JNA su se sklonili u bunker. Kroz jedan od tajnih izlaza trebali smo se evakuirati i sa okolnih brda aktivirati eksploziv. Prilikom paničnog povlačenja uspio sam pokidati žice kojim je trebao biti aktiviran eksploziv tako da ništa nije odletjelo u zrak“, kaže Grabovica ističući da, osim njemu, u spašavanju objekta velike zasluge pripadaju i Rajku Andriću, radniku na održavanju koji je bio potčinjen Grabovici. Iako izgleda da je demontiranje eksploziva bilo jednostavno, Šerif tvrdi da i u najvećim špijunskim filmovima nije vidio ono što je on proživljavao u aprilu i maju 1992. godine.
„Iako u 13 godina nikad nisam otkrio postojanje objekta, tih mjesec dana sam živio kao James Bond. Oficiri s kojima sam radio u ARK-u smatrali su me odanim idealima i komandama JNA. U Konjicu sam važio za najvećeg izdajnika BiH. Ja sam u međuvremenu tajno došao u Sarajevo i stavio se na raspolaganje vodećim ljudima Teritorijalne odbrane koji su mi savjetovali da im se pridružim. Kada sam im dao male naznake kakva je vrijednost u mojim rukama, nisu mogli da povjeruju. Ostavili su me u ARK-u i tih mjesec dana igrao sam dvostruku igru koja se završila sretno po sve. Službenici i oficiri iz ARK-a su se evakuisali, objekt je ostao neoštećen dok smo Rajko i ja ostali živi i kada se sve saznalo postali heroji i legende Konjica“, priča Grabovica, u kojeg ni nakon rastanka i spašavanja objekta oficiri JNA i nadređeni nikad nisu posumnjali.
„Vjerovali su mi slijepo i mislim da ih nisam iznevjerio. Nikada ne bih ugrozio njihove živote. Ali jednostavno, i pored zapovijedi nisam mogao uništiti mjesto gdje sam proveo najbolje godine života i trud više generacija uništiti zbog naredbe suludih glavešina“, kazao je Grabovica.
Kada je počeo rat, Armija Bosne i Hercegovine ga je imenovala za zapovjednika objekta. Grabovica tvrdi da je nakon spašavanja bunkera od JNA u ratu svakodnevno spašavao objekt od manjih katastrofa.
„Užas. Svako je htio ovo raskrčmiti. Dođe mi lokalni zapovjednik i kaže: “Hoću Titov stol u svoj ured“...Neko drugi traži agregat, i tako u nedogled. Srećom, sve se preguralo i Rajko i ja smo ponosni da smo časno čuvali što nam je povjereno i predali objekat građanima Bosne i Hercegovine“, završava Grabovica.
JNA je više novca od građenja ovog objekta dala samo za aerodrom „Željava“ kod Bihaća, te vojne luke „Lora“ u Splitu.
„Pod zemljom se nalazilo tijelo, dok su na okolnim brdima bila osjetila i glava ovog objekta. Nikad, pa ni u ratu, komunikacije nisu bile prekinute“, kazao je Grabovica.
Preuzeto sa:
http://www.konjic.ba/ba/stream.daenet?kat=310
http://www.konjic.com/content/blog/2006/12/bunker-ark-konjic.html